POSLEDICE ROJENJA PČELINJIH ZAJEDNICA

Kod pčelarenja sa velikim brojem košnica i intezivnim seobama na paše, veoma je teško ostvariti uvid u pojavu rojevnog nagona u pojedinim društvima. Ovo se posebno odnosi na period bagremove paše kada se svakih 7–10 dana pčele sele sa jedne na drugu lokaciju da bi se ostvarili veći prinosi. Stalni pregledi i uznemiravanje društava za vreme paše bitno umanjuju prinose ali traže i konstantno angažovanje pčelara. Kada se ekonomski posmatra i tu uključe troškovi putovanja i celodnevnog rada na terenu to prilično podseća na Sizifov posao.


Ako smo se ipak, bez obzira na ekonomsku logiku, odlučili da na odseljenom pčelinjaku pregledamo košnice, radi uvida u pojavu rojevnog nagona, moramo prihvatiti činjenicu da će sve pregledane zajednice tog dana imati znatno manji unos nego da nisu uznemiravane. Kada u nekim košnicama, prilikom pregleda vidimo započete ili već izgradene matičnjake, postavlja se pitanje: Šta u toj košnici uraditi? Na ovo pitanje je teško dati kvalitetan odgovor jer svako rešenje ima svoje loše posledice.

 

• Stresanje pčela sa svih plodišnih okvira i rušenje svih matičnjaka je veliki posao sa sumnjom da možda neki matičnjak nećemo uočiti, zbog čega će se košnica opet izrojiti;

• Tražiti maticu, koja je tada u takvom stanju da ima veličinu pčele, da bi je odstranili i time sprečili rojenje ne garantuje da se košnica neće izrojiti sa prvom izleženom mladom maticom;

• Odstranjivanjem matice i rušenjem matičnjaka sa ostavljanjem jednog, rizikuje se da košnica ostane kasnije bez oplođene matice;


• Menjati mesto košnici koja je u rojevnom nagonu sa nekom slabijom možemo stvoriti uslove da i u slabijoj, prihvatanjem pčela koji su u rojevnom stanju, dode do pojave rojevnog nagona;


• Vaditi leglo i praviti rojeve na terenu, gde nemamo adekvatne opreme za njihov smeštaj je teško izvodljiv posao;


• Možda je najbolje rešenje, vezati košnicu, vratiti je kući i tamo čekati izlazak roja ili je veštački izrojiti na više jedinica. Samim tim moramo se „pozdraviti“ i sa tom, ali i sa narednim pašama. A ša se dešava se tek dešava ako takvih košnica ima veći broj!? Haos, nerviranje, znojenje . . . .


Ako pak uočimo da se iz nekog matičnjaka izlegla mlada matica i da pritom nisu izgriženi ostali matičnjaci, onda se stvari dodatno komplikuju, prvi roj je verovatno izašao a očekuje se da izađe i drugi, a možda i treći. Da li će posla izlaska drugog ili trećeg roja preostala matica biti oplođena i samim tim koliko toliko se sanirati stanje u košnici? Nažalost, ta matica se iz razloga lošeg vremena, seobe košnica na drugu lokaciju i drugih razloga vrlo često neoplodi te imamo pojavu lažnih matica koje nose neoplođena jaja i toj zajednici je tu i kraj. Takvoj zajednici se više ne može dodati matica jer se u njoj pčele ponašaju kao da imaju maticu a spajanje sa drugom normalnom zajednicom se rizikuje da i u toj košnici matica bude ubijena što postojeću štetu čini višestruko većom. To se u našem narodu kaže: “Nije propao što se kockao, već što se vadio.“


Malo drugačija priča je vezana za stacionarne pčelinjake koji se nalaze u blizini kuće stanovanja. Na osnovu ponašanja pčela u predrojevnom stanju, praćenjem i pregledom tih zajednica može se na vreme izvršiti priprema za veštačko razrojavanje ili prihvatanje izašlog roja, ali je posebno važno da se može izvršiti kasniji uvid i kontrola stanja izrojene košnice.


Radi uvida u postojanje mlade matice u izrojenom društvu, gde nema mladog legla, može se iz drugog društva uzeti okvir sa mladim leglom (larvama), naravno bez pčela, i dodati u to društvo. Ako u periodu posle dva dana na dodatom okviru nema započetih matičnjaka, znači da u košnici ima mlada matica koja se još nije oplodila ili se oplodila ali nije počela da nosi. Ukoliko na dodatom okviru ima započetih matičnjaka, može se sa sigurnošcu dodati matica. U celom ovom postupku može se desiti da na dodatom okviru pčele ne izgrade matičnjake a da ni posle optimalnog vremena (10-14 dana od dana rojenja), mlada matica ne počne da nosi. Ovo nam stvara veliku sumnju da je u košnici posle rojenja ostala invalidna matica. Ta invalidnost može nastati zbog borbe između preostalih matica posle rojenja ali i zbog agresivnosti pčela prema njima u tom stadijumu njihovog razvoja. U stanju oštećenih krila ili nogu mlada matica mlada matica se teško može oploditi ali neće dozvoliti ni izgradnju matičnjaka na dodatom okviru ni prijem druge matice. Zato se ova matica, dok još nije postala „trutoša“ mora pronaći i odstraniti a dodati druga oplođena matica. Kako mladu neoplođenu maticu pronaći u košnici takode je veliki problem i pri tom se mora voditi računa o nekim pravilima. Mlade, tek izležene matice traže se prva dva dana na okvirima na kojima se nalazi matičnjak iz kojeg se izlegla, a već peti – šesti dan na krajnjim okvirima sa medom na kojima se nalaze polno zreli trutovi. Pretraga za mladom maticom koja nije sparena se obavlja u ranim jutarnjim časovima jer već od 11 časova ona može izleteti na orijentacioni let, a kasnije, od 12 časova i na sparivanje pa je u košnici ne možete ni videti a može doči i do njenog „klupčanja“ od strane pčela jer su u tom periodu i pčele i mlada matica jako uznemirene.

Dakle, pčelinja društva jesu uredene i organizovane zajednice ali se pojavom rojevnog nagona, za vreme rojenja a posebno posle rojenja sve liči na haos koji se u dužem vremenskom periodu teško može sanirati.


Ako računamo ukupan prinos pčelinjaka na paši i prosečan unos po košnici videćemo da su ti podaci znatno niži odnsno srazmerno niži u odnosu na broj izrojenih društava a da i ne govorimo o gubicima pčela i smanjenju kapaciteta pčelinjaka za iskorišćavanje narednih paša. Ako se ne preduzmu i druge manje sanacije izrojenih društava dovodi se u pitanje i njihova snaga za uspešno prezimljavanje u narednom zimskom periodu.

Poznajem neke pcelare koji kažu da nikada nemaju problema sa rojenjem na svom pčelinjaku, bez obzira na pašne i vremenske uslove, ali nikada nisam čuo ni pročitao kako to uspevaju a da pri tom imaju jaka društva koja mogu ostvariti maksimalne unose za vreme prolećnih paša, kada pčele u tom periodu i imaju najveći prirodni nagon za umnožavanjem, odnosno rojenjem.


Kada je u pitanju moje višegodišnje iskustvo koje se odnosi na rojenje biću slobodan da uobličim neke zaključke koji su proizašli iz dosadašnje pčelarske prakse:


1. Uobičajena tehnologija pčelarenja sa LR i DB košnicama, uz redovno proširivanje pčelinjeg gnezda sa satnim osnovama nije dala zadovoljavajuće rezultate koji bi u potpunosti sprečili pojavu rojevnog nagona;


2. Pčelarenje sa matičnom rešetkom uz podizanje najvećeg dela legla iznad rešetke (pred pašu), i dodavanje satnih osnova u donje telo sa maticom i jednim do dva okvira legla, nije bitno uticalo na procenat izrojenih društava u odnosu na procenat izrojenih društava koja su bila bez matične rešetke;


3. Činjenica je samo da mi se procenat izrojenih društava smanjivao sra-zmerno broju društava u kojima su bile matice stare do godinu dana. Što je više društava bilo sa takvim maticama to su mi ukupni prinosi bili veći a procenat rojenja manji, bez obzira da li pčelarimo sa maticnim rešetkama ili bez njih, ili su pašni preduslovi bili bolji ili lošiji. Nadam se da ću na jesen naredne godine moći da konstatujem ali i objavim da mi se ni jedno društvo nije rojilo jer sam u svih sto društava koja ce sledece godine ići na pašu ove godine dodao mlade matice. Ako neko od pčelara misli da ovaj članak pišem iz marketinških razloga jer radim program reprodukcije selekcionisanih matica za „Apicentar“, mislim da greši. Sopstveni program proizvodnje sve više usmeravam na proizvodnju meda i mleča, jer je neuporedivo rentabilnija u odnosu na ekonomsku cenu matica koja je sada prisutna na našem tržištu. Pouke iz ovog teksta treba da idu u pravcu stvaranja potrebe da se u aktivnoj sezoni pčelarenja, u nukleusima ili oplodnjacima odgaji adekvatan broj mladih matica u odnosu na broj proizvodnih društava. Prilikom odgajanja ili nabavke mladih matica mora se obavezno voditi racuna o njihovom genetskom poreklu. To je preduslov svih preduslova da će matica odnosno njene pčele imati željene osobine. U svakom slučaju to znaci da roditeljske matice ne poticu od predaka koje imaju izražene rojevne odsobine.


Na kraju hoću da ponovim više puta iskazanu konstataciju da je rojenje prirodna osobinu pčela a posebno kranjske rase. One imaju izuzetno dobre osobine i ponašanja za naše prirodne i pašne uslove ali zbog štetnih posledica i problema koje prirodno rojenje sa sobom donosi, trebamo se truditi da tu osobinu znatno umanjimo. Ovo se svakako može učiniti samo dugogodišnjim radom na selekciji pčela a tek zatim na primeni adekvatne tehnologije pčelarenja tokom prolećnog razvoja i pripreme društva za bagremovu i druge paše.

Umesto zaključka: Da nam pčelarenje bude zadovoljstvo a ne briga i nerviranje, da nam pčelarenje bude jeftino i rentabilno a ne skupo i neracionalno mora se posebna pažnja posvetiti maticama. I ako su svi drugi uslovi ispunjeni, i zdrave pčele, i dobra paša i dobra tehnologija, ako nam je u košnici loša matica, pčelarenje se svodi na ljubav koja nikada neće biti uzvraćena. U suprotnom će biti i pčela, i meda, i novca i svega što život nas pčelara čini srecnijim i zadovoljnijim.


Mileta Markovic

Foto: Toma Petrović

2012.
2013.
2014.
2015.
2016.

Celokupno tkanje pčelinjeg društva zavisi od komunikacije - od urodjene sposobnosti za slanje i primanje poruka, kodiranje i dekodiranje informacija.

TheThe Secret Life of Bees Sue

Monk Kidd

Lajkovac, vremenska prognoza

 

Created: Toma Petrović. Copyright: Toma, YU1AB. All rights reserved. Last modified: 05/18/2011 08:01:10